Petak , 3 Decembar 2021
Obraćanje Adiba Zekića na svečanosti upriličenoj nakon završetka konzervatorsko-restauracijskih radova na staroj parnoj lokomotivi koja je danas eksponat Muzeja Kaknja: “Amerikanka, Manevarka, Tenderka, Parnjača, a zovu je ĆIRO!”

Obraćanje Adiba Zekića na svečanosti upriličenoj nakon završetka konzervatorsko-restauracijskih radova na staroj parnoj lokomotivi koja je danas eksponat Muzeja Kaknja: “Amerikanka, Manevarka, Tenderka, Parnjača, a zovu je ĆIRO!”

 

Lokomotiva je manevarska lokomotiva. Zato su je nazivali Manevarka. Pošto je proizvedena u Sjedinjenim Američkim Državama, zvali su je i Amerikanka. Imala je nadimak i Tenderka. Zvali smo je i Parnjača. Govorim o imenima koja  nisu karakteristična  samo za Kakanj, već uopšte na prostorima Jugoslavanske državne željeznice. Mi  smo u Kaknju žargonski  sve lokomotive koje su pištale, dimile, tutnjale kroz grad,  zajedno sa vagonima, nazivali Ćirom. Ustvari Ćirom su se nazivali putnički  vozovi koji su saobraćali  uskotračnim prugama sa parnim lokomotivama, pa je otuda taj naziv, prenesen i među  nas u Kaknju.  Kada bi  lokomotiva sa vagonima uglja ili bez njih prolazila kroz grad,  govorilo se: „Ide Ćiro, skloni veš sa balkona“. Domaćice bi izlazile na balkone i prozore pa uklanjale  haljine sa štrikova, razastrte da se suše.

Spomenuo sam da je ovo manevarska lokomotiva. To znači lokomotiva koja služi za manipulaciju  vagona, ili kompozicija vagona na željezničkim stanicama i skretnicama. To je lokomotiva koja  ima karakteristike pogodne za vuču  kompozicija  izvan  otvorenih pruga, odnosno u lokalnom željezničkom saobraćaju. Zato je bila pogodna za transport uglja od Separacije do Željezničke stanice, a kasnije od Stare do Nove Separacije ( od 1954.godine). Ko zna koliko je vagona i tona uglja prevezla? Kada smo pravili dokumentarni film o Rudniku Kakanj (2002.godine), na stogodišnjicu  neprekidnog rada, ekipa tog filma je pokušala izračunati koliko bi bila dugačka željeznička kompozicja sa prevezenim ugljem, a iskopanim u tih stotinu godina. Prestali smo računati, a pola u šali-pola u zbilji, konstatovali  smo da bi ta kompozicija sasvim sigurno opasala ekvator, najdužu Zemljinu paralelu, koja je dijeli  na dvije polutke, dugačku preko  40 hiljada kilometara. Vjerujem da  svi Kakanjci  koji  desetljećima pamte Ćiru,  misle da je  ta kompozicija  još i duža.

Ovo je lokomotiva koju su nazivali i Amerikanka. Proizvedena je 1944. godine, a na osnovu nekih logičkih poveznica, do kojih sam došao, najpoznatijom svjetskom tražilicom (Google), najvjerovatnije u Pensilvaniji. Iste godine je stavljena na raspolaganje Armiji Sjedinjenih Američkih Država, a trag o tome imamo u rudničkom dokumentu koji govori o tehničkim karakteristikama lokomotive. Kao pomoć u obnovi ratom porušene zemlje, poslije Drugog svjetskog rata, dodjeljena je Jugoslovenskim državnim željeznicama. Tada je i dobila nadimak Tenderka, a tender na njoj je ustvari spremište za vodu i ugalj. Izgradnjom normalnog kolosjeka Šamac-Sarajevo i izgradnjom kraka normalnog kolosijeka kroz Kakanj, Rudniku je na raspolaganje najvjerovatnije data poslije 1948. godine. Prije  nije mogla, jer nismo imali normalni kolosijek.

Primjetili ste da sam spomenu jedan datum. To je 23. mart 1901. godine. U historiji Rudnika Kakanj, zabilježen je kao datum kada je sa radom počela željeznička pruga od stare Separacije do Željezničke stanice. Sada ću pomenuti još jedan datum. To je 18. juli 1998. godine. Na ovaj dan, ova Amerikanka, Manevarka, Tenderka, Parnjača, kojoj Kakanjci dadoše muško ime Ćiro, odradila je svoju oproštajnu vožnju, kroz najuži centar Kaknja, kojim su vozovi i lokomotive prolazili punih 97 godina. Bilo je to vrijeme kada se počelo ozbiljnije  razmišljati o novoj urbanoj sredini  i doprinosu kojeg Rudnik  tome može dati. Načelnik Općine Kakanj bio je Kemal Brodlija, a generalni direktor Rudnika Avdo Suljić. Tog ljeta prestali smo brojati vagone sa natovarenim ugljem. Što ih je više bilo, značilo je da će proizvodnja biti veća i da će plate biti bolje. Tog ljeta, još smo svjedočili demantaži pruge i koliko god sklanjali veš sa balkona, psovali  zbog namjernog  puštanja pare i još namjernijeg  zvižduka lokomotive kojeg je proizvodio mašinovođa skrećući pažnju na sebe, bilo nam je nekako žao, što sve to opet ne čujemo, i ne vidimo. Danas  uživamo u  zelenoj transverzali kuda je nekada krivudala pruga. Spremni su novi planovi za  još  ljepše i funkcionalnije uređenje  tog prostora. Tako je to u vremenu. Svako ima ono nešto po čemu će  generacije pričati kako je baš u njihovom vaktu u Kaknju bilo najljepše.  Ćiro je zato, od danas, dio Muzeja Kakanj.

 

Leave a Reply