Ponedjeljak , 11 Decembar 2017
21. april 1934. godine – Velika rudarska nesreća u Kaknju

21. april 1934. godine – Velika rudarska nesreća u Kaknju

Tih aprilskih dana rudari Kaknja pripremali su svoju tradicionalnu rudarsku zabavu, uobičajeno godišnje druženje, jedino što su sebi, u dugom zimskom periodu, mogli priuštiti. Nekoliko dana prije 21. aprila, za kada je zakazana zabava, rudari su uvježbavali svoj pjevački hor i diletantsku pozorišnu grupu, ukrašavali svoj dom i pozornicu. Očekivali su i goste, rudare iz Sarajeva, Zenice, Breze. Toga kobnog dana, dok je prva smjena rudara bila u oknima, rudari iz  druge i treće smjene, sa ženama i djecom, završavali su posljednje pripreme, spremali tombolu, šaljivu poštu, korijandole.

Veselo raspoloženje i šalu u 13,45 sati prekinula je strahovita eksplozija i snažan potres. Zaprepašteni rudari zastali za čas, a zatim, svjesni šta to znači, izbezumljeno jurnuli u pravcu rudnika. Gust oblak dima i prašine iz ulaza u Staru jamu bio im je putokaz. Istovremeno iz svih pravaca, iz rudarskih kolonija i naselja, trčale su povorke rudara, žena, djece, izbezumljena pogleda. Ni rudarska sirena, koja je u neuobičajeno vrijeme jezivo zavijala, nije mogla zaglušiti plač i naricanje. Skoro istovremeno kada i u Kaknju, rudarske sirene u Zenici, Brezi, Mostaru i Kreki, zavijajući su najavljivale tešku nesreću i pozivale rudare u pomoć kakanjskim drugovima. Spasilačke ekipe hrlile su iz svih pravaca. Sticajem okolnosti što su se već bili pripremili za put u Kakanj, na drugarsku zabavu, rudari Zenice, odmah su formirali poseban voz i prvi stigli u pomoć.

Prvi nalet rudara-spasilaca, koji su izbezumljeno nagrnuli na ulaz Stare jame, goloruki i bez ikakvih zaštitnih sredstava, bio je veličanstven primjer rudarske solidarnosti i ljudskog herojstva. U želji da pomognu drugovima oni nisu vodili računa o opasnosti kojoj se i sami izlažu. Ali taj nalet, koji ne bi mogao zaustaviti ni puk žandarmerije, već nakon par koraka ukočila je plinska zavjesa. Već nakon par koraka ljudi su padali kao pokošeni. Ostali rudari jedva su ih spasavali. Spasilačke ekipe, snabdjevene malobrojnim aparatima za odbranu od plina, takođe su se brzo vraćale iznoseći prve leševe, potpuno ugljenisana ljudska tijela. Pred ulazom u jamu naoružani žandarmi jedva su uspijevali da zaustave ljude, žene i djecu, čiji su se sinovi, muževi i roditelji nalazili u prvoj smjeni, da ne srljaju u jamu, u sigurnu smrt.

Iz tamnog rudarskog okna, kroz oblake dima i plina, teturajući se, pomolila se jedna ljudska prilika, opaljenjih obraza i izgorjela odijela, i pala na ruke drugova.

– Metan, Pope – jedva je izustio prije nego što je pao u nesvijest.

To je kako se tek kasnije utvrdilo, bio Ivan Štok, prvi od svega devet rudara, koji su preživjeli ovu strahovitu nesreću. Spasio se zahvaljujući slučaju što se, u času eksplozije, nalazio blizu izlaza i od udara bačen pored ventilacione cijevi, kroz čije je pukotine dopirao svjež vazduh.

Nešto kasnije iz jame je u ludom trku istrčao jedan poplašeni konj, za kojim se vuklo unakaženo tijelo jednog rudara. Vozač Vehab Sabrija, koji je također radio u blizini izlaza, spasio se zahvaljujući konju i svojoj prisebnosti. U času kada je htio da prikopča konjsku zapregu za niz vagoneta, odjeknula je eksplozija i konj je jurnuo utvrđenom trasom prema izlazu. Sabrija, možda i nesvjesno, nije ispuštao zapregu iz ruku. To mu je spasilo život.

U to vrijeme već se saznalo da je eksplozija metana zahvatila samo okno Pope, u kojem se nalazilo 136 rudara. Pukim slučajem eksplozija nije zahvatila i ostala okna, takođe zasićena metanom, u kojima se u to vrijeme nalazilo preko dvije stotine ostalih rudara.

Kada su rovovi i prolazi koliko-toliko osposobljeni spasilačke ekipe, već brojnije i bolje opremljene, dolaskom drugova iz Breze, Kreke i Mostara, probile su se do rova Pope. Još sedam napola izgorjelih i plinom zatrovanih, ali ipak živih rudara uspjeli su spasiti. Poslije toga ljekarske ekipe nisu imale više nikakva posla. Spasioci su iznosili gola, potpuno karbonizirana i unakažena tijela, koja su kakanjski rudari, okamenjena lica i suznih očiju, prihvatali i polagali na ukrašenu pozornicu i druge prostorije rudarskog doma.

(—) Nesreća u Kaknju, jedna od naših najvećih rudarskih katastrofa, nije došla slučajno, niti nepažnjom rudara. Još istog jutra rudari su upozoravali na pojačanu pojavu metana, eksplozivnog i smrtonosnog plina – najvećeg neprijatelja rudara. Međutim, ovo upozorenje rudara nije imalo nikakvog dejstva. Niti je rad obustavljen, niti je pojačana ventilacija. Rudari Kaknja nikada nisu saznali rezultate istrage, niti da je neko, ko je kriv za ovu nesreću, kažnjen. Pojeo vuk magarca.

(—) Čitavu noć od subote na nedjelju, pa i sutradan, spasilačke ekipe bile su prezaposlene samo iznošenjem karboniziranih leševa. Uzaludne su bile sve nade da se pronađe još neko živ. Hiljade ljudi, žena i djece provelo je noć pod vedrim aprilskim nebom, pred ulazom u jamu. Kroz noć su jezivo odjekivale tužne naricaljke žena, blistale suzne oči djece, polijegale po zemlji i zaspale od tuge i umora.

(—) Oko jednog leša okupilo se svih jedanaestero djece starog rudara Stjepana Tvrtkovića, koja su pokušavala da na ugljenisanom lešu nađu neki znak svoga oca i hranitelja. Do leša starog Tvrtkovića na ukrašenoj pozornici leže ostaci tri brata Grgića, Miška, Franje i Nikole, a nešto dalje po dva brata Delića, Perišića i Grmača, zatim Fazlići, Milešići, Janjušići, leševi 125 rudara, čija je tragična smrt zavila u crno preko 300 članova uže porodice.

Na vijest o kakanjskoj katastrofi rudari Zenice odmah su pokrenuli akciju za pružanje pomoći porodicama nastadalih rudara. Zajedno s kolegama iz Kreke, Breze i Mostara, donijeli su odluku da  u tu svrhu svaki rudar pokloni po jednu svoju dnevnicu.

(Milan Mitrašević)

Preneseno iz: Glas rudara, broj 3, 20. april 1963. godine

**************

Bila je subota, 21. aprila 1934. godine. Dan lijep, sunčan i  topao. Gotovo ljetni dan. Samo jutarnja sumaglica koja se dizala sa još vlažne zemlje odavala je sliku proljeća koje je već ozelenjelo padine iznad Kaknja i livade koje su se pružale čak dolje do željezničke pruge. Dvije stotine rudara, čekajući da siđu u okno Stara jama, toga subotnjeg jutra stajalo je u grupama i grupicama i posmatralo sumaglicu koja je lebdjela u zraku, zelene livade i koloniju koja se budila iz sna, žagorila i veselila se sunčanom i toplom danu.

Što li je mislio Bećir Pipo čekajući toga ranog jutra silazak u okno? Dan je lijep – možda je mislio on – i topao kao u sred ljeta. Kad dođem kući sa smjene, odmoriću se, pa onda otići u kantinu da se nađem s drugovima. Možda je Niko Grbić mislio na nedjelju koja dolazi i koja će mu donijeti odmor poslije šest dana rada. Anto Lovrić je možda bio zabrinut. Jer se sa nadnicom od 36 dinara nije moglo živjeti radosno. Jedni su mislili na djecu, drugi na ženu, treći na djevojke, na ono malo zemlje oko kuće, na posao koji ih čeka, na nedjelju koja je dolazila, na odmor,  na život, na težak život…

A za mnoge od njih život je toga jutra prestajao, sunce je prestajalo da sja, trava da se zeleni, nebo da bude plavo, kolonija da postoji… Oni su mislili svoje posljednje misli, brinuli svoje posljednje brige, željeli svoje posljednje želje. Jer, kada su toga jutra ušli u matični rov kakanjskog rudnika, Staru jamu, tama ih je obuhvatila zauvijek.

U 15 sati trebalo je da smjena izađe iz okna, da završi posao za tu sedmicu. A bilo je već 13 i po sati. Za sat i po doći se sinovi, muževi i očevi kući. Umorni, crni od ugljene prašine, gladni. Treba skuhati jelo, ugrijati vodu da se operu. Treba pripremiti presvlaku. Vatra je pucketala u pećima, voda grgorila u loncima … kada se zemlja zatresla, a dim gust i otrovan suknuo kroz ulaze  u okno. Dah je zastao u grudima, krik na usnama, korak u hodu. Tek zavijanje sirena prekinulo je ljude koji su pojurili prema Staroj jami u kojoj se nalazilo 200 rudara, i iz koje je dopro samo jedan glas, dalek, prigušen i neznan:-…prašina dolazi…prašina gori…

U otvore okna iz kojih je još sukljao dim, sa maskama na licu pojurili su spasioci. U tami podzemlja počeli su da se spotiču o rastrgane i savijene tračnice, o razmrskane vagonete, o grede pretvorene u iverje… i ljude sa ašovima u rukama, među komadima ugljena, i same iskomadane, izgorjele, pocrnjele. Trebalo je da prođu dva i po sata da spasioci iznesu prvu žrtvu – kopača Bećira Pipu, da se prolomi prvi vrisak, da počne plač zadržavan sa mukom u grudima. A onda su počeli iznositi jednog po jednog mrtvog rudara. Majke, žene i djeca jedva su prepoznavali svoje hranitelje. Bili su to: Mijo Bilandžija, Matija Hvala, Niko Grgić, Ibrahim Pipo, Jozo Vlajić, Nazif Đokić, Meho Husika, Luka Filipović, Derviš Jašarspahić i još mnogo njih.

Mrtve i unakažene rudare iznosili su čitavu noć i cijeli dan. (—) Još dva dana iznošeni su oni na koje su  spasioci nailazili čitava dva kilometra daleko od ulaza, u  reviru „Stare jame –Popi“, gdje je, nakon ispaljivanja mina i došlo do katastrofe. Nakon četiri dana 125 rudara bilo je izneseno ispod zemlje, da ih na groblju u Kaknju i na seoskim grobljima oko Kaknja opet spuste u zemlju. Dvojicu rudara Ivu Bojića i  Jozu Delića rudnik je 70 dana zadržao u svojoj utrobi. Četiri dana iznosili su žrtve do tada jedne od najvećih rudarskih katastrofa u Evropi.

(—) Sirene su pratile povorke lijesova do groblja, zvona su zvonila i plač ponovno rastao, a porodice su odgovarale na stotine pitanja novinara i članova komisije i gledale u kamere „Paramunt filma“ koji je u Kakanj poslao čitavu jednu ekipu da snimi detalje ove katastrofe.

Porodicama unesrećenih rudara stizale su izjave saučešća iz cijele zemlje. Saučešće su izrazili i predsjednik tadašnje norveške vlade Movinkel, predsjednik francuske vlade Dumer, vlada Čehoslovačke, Italije, Rumunije, Švajcarske, Engleske, Belgije, Austrije, Danske, Sarske oblasti…U cijeloj zemlji prikupljani su prilozi za postradale. U iste svrhe davane su priredbe. Hiljadu-dvije dinara za hranitelja. U isto vrijeme čišćena su okna i za nekoliko dana nova smjena rudara sišla je u jamu.

                                                                                                                               (Dušan Pilja)

Preneseno iz: Glas rudara, broj 3, 20. april 1963. godine

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*