Općina Kakanj Službena web stranica Općine Kakanj
Krajem marta 1945. godine počeo je opći napad partizanskih snaga na neprijateljske formacije na širem području Kaknja. U to vrijeme u Kaknju, te na željezničkim stanicama od Dobrinja do Lašve, kao i u blizini mostova, bilo je oko 2.400 neprijateljskih vojnika sa baterijom protivavionskih topova (tzv. flakovi) sa kojima je štićen most u kakanjskom naselju Doboj. Na Željezničkoj stanici u Kaknju bila su tri oklopna voza. Svi prilazi mostovima, željezničkoj pruzi i drugim mjestima bili su pripremljeni za dejstvo artiljerije, minobacača i automatskog naoružanja. Posade su bile zaštićene bunkerima i bodljikavim žicama, a ponegdje i minskim poljima, tako da je, zaista, bilo teško izvoditi napade na neprijatelja u cilju presijecanja njegove odbrane u rejonu Kaknja.
Njemački protivavionski top tzv. flak (ilustracija), više ovakvih topova štitilo je most u kakanjskom naselju Doboj
Ostaci mosta u naselju Doboj kojeg je neprijatelj štitio flakovima
Prema naredbi Štaba Petog korpusa, forsiranje rijeke Bosne trebalo je da počne 29. marta 1945. godine u 18:00 sati. Šesta krajiška brigada je dobila zadatak da likvidira neprijatelja na željezničkoj stanici Kakanj, a Deveta krajiška brigada da razbije neprijatelja u naselju Doboj.
Jedan od bunkera koje su izgradili okupatori u periodu Drugog svjetskog rata u naselju Doboj
U isto vrijeme Grupa udarnih bataljona, koja je bila na desnoj obali Bosne, imala je zadatak da izvrši napad na neprijatelja u Rudniku i u naseljenom mjestu Kakanj, te da na taj način sadejstvuje sa jedinicama Četvrte i Desete krajiške divizije.
Prvi bataljon Šeste brigade dobio je zadatak da izvrši pokret iz Živalja preko Škomlića i Plandišta, da napadne neprijatelja u Rudniku Kakanj, sa jugoistočne strane, te da u početku napada likvidira neprijatelja u bunkerima na mostu preko Bosne gdje je bio planiran prelaz jedinica Šeste brigade na desnu obalu Bosne. Tokom napada Bataljon je trebao da prodire kroz Kakanj u pravcu Zgošće, u susret Trećem bataljonu Jedanaeste brigade.
Treći bataljon Jedanaeste brigade imao je zadatak da krene iz Tršća preko Bašića i Crnča, te da napadne neprijatelja u Kaknju sa sjevera.
Treći bataljon Osme brigade dobio je zadatak da izvrši pokret preko Mramora i Vrtlišta, te da napadne neprijatelja u rejonu kote 382 i groblja u selu Pope.
Sva tri bataljona izvršila su pokret na vrijeme i 29. marta 1945. godine, u 18:00 sati, prešli u napad na svim pravcima.
Prvi bataljon Šeste brigade prodire iz pravca Škomlića prema Kaknju
Ilustracija
Prvi bataljon Šeste brigade izbio je 29. marta 1945. godine, malo poslije 18:00 sati, iz pravca Živalja u Škomliće sa Drugom četom, a iza njih su išle ostale tri čete. Bila je slaba vidljivost. Na čelu druge Čete bio je Pero Vučković. Južno od Škomlića Pero je primijetio kolonu na desetak metara koja mu je išla u susret. Ubrzo je viknuo: “Ko ide”? – a onda ponovio jače: “Ko je tamo”? Tada su vojnici iz kolone bez riječi i vatre zauzeli položaj desno u uvali. Na prtini je ostao samo jedan čovjek. Kraćim skokovima Pero je stigao do njega i zgrabio ga. Vidio je da je u njegovim rukama njemački oficir koji je s jedinicom krenuo na obezbjeđenje prema Živaljima gdje se nalazio Prvi bataljon. Njegovi vojnici se višu nisu pojavljivali iz uvale u koju su se sklonili. Pošto su se njemački vojnici nalazili na pravcu kretanja Prvog bataljona prema Kaknju, postojala je opasnost da bataljon napadnu s leđa. Da ne bi do toga došlo, ostavljena je Četvrta četa kao zaštita, dok su ostale tri produžile u pravcu Kaknja.
Četvrta četa će ubrzo ustanoviti da su neprijateljski vojnici iščezli iz uvale bez traga.
Druga četa je ubrzo izbila na ivicu naselja u Kaknju, prošla prve kuće u Krivači i zastala na zaravni, na fudbalskom igralištu. Prva četa je skrenula lijevo prema mostu na Bosni, a Treća desno od fudbalskog igrališta. Sa suprotne strane igrališta (ispred kuća) iz rovova neprijatelj je s bliskog odstojanja otvarao snažnu vatru iz pušaka i mitraljeza, a ubrzo i iz malih ručnih bacača. Od prvih rafala i plotuna poginulo je nekoliko boraca, dva komandira i jedan politički delegat voda. Bili su to Lokmer A. Josip, vodnik, rođen u selu Skakavac kod Karlovca 1920. godine; Mudrinić T. Petar, vodnik rođen u selu Dabru kod Sanskog Mosta 1922. godine; i Avdo Adilović, politički delegat voda. Njih trojica su bili krupni, vedrog duha, odgovorni, odlični borci i omiljeni kod svojih boraca. Padoše pred Kaknjem, jedan do drugoga, možda od istog rafala.
Potom su zagrmjele ručne bombe i puškomitraljezi, bacači i ostalo oružje. Poljana i cio prostor do Bosne bili su u rukama partizana. Treća četa je već zamicala prema Rudniku, osvajajući kuću po kuću.
Prva je jurišala u pravcu mosta na rijeci Bosni. Neprijateljski vojnici su sabijani na sve manji prostor, u svoje bunkere i zemunice.
Ubro započinju i neprijateljski protivnapadi koji su bili usmjereni prema mostu na rijeci Bosni. Do četiri sata ujutro, 30. marta 1945. godine, Druga i Treća četa Prvog bataljona Šeste krajiške narodnooslobodilačke udarne brigade odbile su desetak snažnih protivnapada neprijateljskih vojnika.
Tokom noći izvršeno je nekoliko smjelih akcija. Treba naročito izdvojiti provlačenje zamjenika komandira čete Đure Vrankovića kroz neprijateljski raspored i likvidiranje njemačkog štaba i zarobljavanje cjelokupnog štapskog naoružanja i opreme.
Poslije odbijanja protivnapada njemačkih jedinica, 30. marta u rano jutro su izvršene pripreme za preduzimanje napada i slamanje otpora neprijatelja u rudniku Kakanj i okolini.
Neprijatelj pruža snažan otpor na kotama 532 i 382, te koti Orasi
U općem napadu partizanskih snaga na okupirani Kakanj koji je započeo 29. marta 1945. godine, u 18:00 sati, Treći bataljon Osme krajiške narodnooslobodilačke brigade je dobio zadatak da izvrši pokret preko Mramora i Vrtlišta, te da napadne neprijatelja u rejonu kote 382 i groblja u selu Pope.
Bataljon je uspio da razbije neprijatelja na isturenim položajima, međutim nije uspio, i pored mnogo uloženih napora, da savlada neprijatelja u rejonu groblja u selu Pope. Štab Osme brigade uputio je u pravcu napada Trećeg bataljona i svoj Prvi bataljon.
Imajući pred sobom jedinice Prvog i Trećeg bataljona Osme brigade, odbrana neprijatelja se oslanjala na utvrđena uporišta povezana kotama 375, 532 i 573, zatim u naselju Pope i rejonu kapele i groblja i istočnim dijelovima naselja Vrtlište, kao i na uporište Orasi.
30. marta, oko 8 sati, težište napada Prvog i Trećeg bataljona Osme brigade bilo je usmjereno prema uporištu Orasi, kotama 532 i 382 i rejonu kapele i groblja.
Ilustracija
U borbu je uvedena i odmorna Druga četa Prvog bataljona čiji je komandir bio Stojan Beronja. Prije napada u četi su formirane tri udarne grupe od po 10 boraca, na čijem su čelu bili članovi komande čete. Za podršku su pripremljeni teški minobacači kod kojih je bio i komandant Osme brigade Sajo Grbić.
Neprijatelj je isturio bijelu zastavu, pokušavajući tako da prevari naše jedinice u što su se partizani uvjerili upućivanjem jednog civila sa pozivom na predaju koji je odbijen.
Udarna grupa pod komandom Stojana Beronje pokušala je snažnim jurišem približiti se položaju neprijatelja, ali je bila pokošena nakon desetak minuta. Komandir je ponovo komandovao juriš.
U ovom napadu kod jedne čete Trećeg bataljona Osme brigade nalazio se i komandant bataljona Osman Džafić. Četa je napadala na uskom brisanom prostoru.
Kada se Osman Džafić dogovorio sa Stojanom Beronjom, komandirom čete iz Prvog bataljona o daljim dejstvima, uzeo je od boraca nekoliko ručnih bombi i krenuo na juriš. Nakon uspješno upotrijebljenih bombi na rovove iz neposredne blizine bio je pogođen u sljepoočnicu i na mjestu ostao mrtav.
Nakon izvlačenja iz vatre poginulog komandanta Trećeg bataljona Osmana Džafića, jedinice njegovog bataljona i Prvi bataljon nastavili su juriše i u dugotrajnim borbama, 30. marta 1945. godine, razbile neprijatelja u rovovima i bunkerima.
Poslije toga neprijateljski vojnici su se zabarikadirali u bunkere i zemunice u zoni odbrane.
Tada su upotrijebljeni bacači “Džon Bul” i protivtenkovske puške čije je dejstvo unijelo strahovitu paniku među neprijateljske vojnike. Kada su se u bunkerima i zemunicama počeli gušiti od barutnih gasova izazvanih eksplozijama mina i zrna počeli su izlaziti iz uporišta.
No, i pored toga, sva uporišta nisu bila zauzeta pa je ostavljena jedna četa partizana da u blokadi drži
Napad na željezničku stanicu u Kaknju
Tridesetog marta 1945. godine u svanuće, jedan od težih zadataka Prvog bataljona Šeste brigade bio je likvidiranje neprijatelja na obezbjeđenju mosta na desnoj obali Bosne u Kaknju. Trebalo je to učiniti radi prihvatanja boraca bataljona Šeste brigade koji su neprijatelja napadali na željezničkoj stanici u Kaknju. Poslije nekoliko uzastopnih juriša i dejstava teških minobacača, neprijatelj je bio uništen. Međutim, dijelovi Prve i Četvrte čete ovog bataljona nisu uspjeli da likvidiraju neprijatelja koji je obezbjeđivao most na lijevoj obali rijeke Bosne.U takvoj situaciji Prvi bataljon je ostao na tom položaju sve do pojave prvih dijelova Šeste brigade, a potom je došlo do zauzimanja željezničke stanice u Kaknju.
U napadu Šeste krajiške NOU brigade na željezničku stanicu glavnu ulogu je imao Drugi bataljon kojem su pridodata četiri teška minobacača i dva protivtenkovska topa. U sadejstvu sa Četvrtim bataljonom trebalo je da razbije neprijatelja u selu Bićer i željezničkoj stanici, da pređe rijeku Bosnu i uspostavi vezu sa Prvim bataljonom koji je zauzimao most na ulazu u Kakanj.
Četvrti bataljon sa dva pridodata minobacača i jednim protivavionskim topom imao je zadatak da uništi neprijatelja na području Varde i da sadejstvuje sa Drugim bataljonom u uništenju neprijatelja na željezničkoj stanici u Kaknju.
U toku napada Drugi i Četvrti bataljon naišli su na snažan otpor neprijateljskih snaga koje su se branile iz rovova, bunkera i tri oklopna voza. Nakon 5 sati bataljoni su zadržani na položajima ispred linije odbrane neprijatelja. Tek poslije je Drugi bataljon s nekoliko direktnih pogodaka granata protivtenkovskih topova narušio prednji kraj odbrane neprijatelja. Uslijedila su nova dejstva topova, minobacača i bacača “Džon Bul” koji su pucali u bunkere i stanične zgrade, a nešto kasnije i u oklopne vozove. Juriši boraca Drugog bataljona i dejstvo topova i minobacača dovelo je neprijatelja u težak položaj, čemu je doprinijelo i uspješno dejstvo Trećeg bataljona između Bićera i Hrasnica.
Nakon upada boraca Drugog bataljona u stanične zgrade i dejstva topova u oklopne vozove, buknuli su prvi zapaljeni objekti, a onda i vagoni na tračnicama. Razbijena je i posada oklopnog voza koji se nalazio na izlazu prema Visokom. Neprijateljski vojnici pokušali su da bježe iz vozova, rovova i bunkera u pravcu Lašve. Lomljen je otpor i posljednjih grupa neprijatelja, a požar je zahvatao veliki broj vagona i manjih zgrada.
Uporedo s uspjehom Drugog, a zatim i Trećeg bataljona na njihovim pravcima napada u Bićeru i željezničkoj stanici, popuštao je otpor neprijatelja i u Hrasnicama gdje je napad izvodio Četvrti bataljon.
Borci Šeste NOU brigade prelaze preko mosta u Kaknju
Ispred Šeste NOU brigade, na lijevoj obali Bosne, 30. marta 1945. godine, oko 11 sati, bježali su ostaci neprijatelja prema koritu Bosne. Njih su dočekale Prva i Četvrta četa Prvog bataljona, s desne obale snažnom vatrom. Bočno su ih tukle jedinice Četvrtog bataljona, a s leđa četa Drugog i Trećeg bataljona, tako da su nakon borbi na željezničkoj stanici i u Hrasnicama neprijateljski vojnici i ovdje pretrpjeli velike gubitke.
Partizan sa protivoklopnim sredstvom “Džon Bull”
Oko 12 sati počeo je prelaz bataljona Šeste brigade preko mosta na desnu obalu rijeke Bosne. Išli su u susret borcima Prvog bataljona koji su otišli iz sastava te brigade prije 99 dana. To je bio srdačan susret.
Most na Bosni i oko njega bio je krcat jedinicama Šeste krajiške brigade koje su odmah poslije prelaza na desnu obalu upućivane u Živalje. Iza njih, na željezničkoj stanici, gorjeli su još vagoni.
Kada se završila borba na željezničkoj stanici i kada su jedinice Šeste brigade prešle na desnu obalu rijeke Bosne, Grupa udarnih bataljona još je vodila žestoke borbe protiv ostataka neprijatelja. Trebalo je dosta napora da se likvidira preostali neprijatelj u rudniku.
Deveta krajiška brigada je u to vrijeme likvidirala neprijateljska uporišta i protivavionsku bateriju topova u naselju Doboj i obezbijedila prelaz jedinicama Desete divizije na desnu obalu Bosne.
Tako su 30. marta 1945. godine glavne snage Petog bosanskog korpusa presjekle neprijateljsku odbranu i saobraćaj u dolini Bosne. Poslije toga krenule su u pravcu Sarajeva koje je tada još bilo okupirano.
Odstupajući iz Sarajeva, poslije 5. aprila 1945. godine, neprijatelj je kraće vrijeme ponovo držao uži dio kakanjskog područjua, na kojem su ga 8. aprila 1945. godine razbile jedinice Desete krajiške divizije.
Nakon oslobođenja Kaknja u Drugom svjetskom ratu (8. april 1945. godine) upravu u Kaknju nakratko je preuzela Komanda Kaknja na čijem je čelu bio Derviš Imamović. Petnaestak dana kasnije, na zboru građana izabrani su novi rukovodioci i radnici općinske administracije. Ustanovljena su dva narodna odbora – Zgošća, nadležan za seosko područje, i Kakanj, nadležan za područje grada i okolna sela Pope i Plandište. Radne prostorije Narodnog odbora Zgošća bile su u ulici Mehmeda Skopljaka, u kući Isaka i Morica Danona, a Narodnog odbora Kakanj odmah do mosta na ulazu u Kakanj, u kući Ladislava Kiseljaka. Predsjednik NO Zgošća bio je Avdo Banjić, a sekretar je bio Zahid Haračić.
Za prvog predsjednika NO Kakanj izabran je Huso Begić, a sekretar je bio Ahmed Begić. U to vrijeme ničega nije bilo, osim ratne pustoši i oskudice. Bilo je to vrijeme racionalizirane podjela hrane i odjeće. Električno svjetlo bilo je samo u Kaknju i Doboju. Sva ostala naselja, gotova cijela općina, bila su u mraku.
I radilo se – gradilo stambeno naselje u Dobojskom polju, pruga do jame Ričica, pruga do Nove jame, pruga ova, pruga ona, naselje tamo, naselje ovamo. U čitavoj općini bile su dvije škole – u Kaknju i Doboju. Učitelja da ih na prste izbrojiš.
Da se narod prihrani i spasi od gladi, da se novorođenčad nahrane mlijekom u prahu i poviju u kakve-takve pelene pomogla je UNRA (The United Nations Relief and Rehabilitation Administration).
Izvor informacija: Monografija “Kakanj”, grupa autora, izdavač Istorijski arhiv Sarajevo, 1987. godina